PAS JE MESOŽDER

Vode se mnoge rasprave jesu li psi domestikacijom postali svežderi, za razliku od njihovih predaka vukova, koji su mesožderi. Genetičar Erik Axelsson sa Sveučilišta Uppsala u Švedskoj uspoređivao je genom vuka i psa kako bi ustanovio koji su geni bitni za domestikaciju. Istraživanje je među ostalim pokazalo da neki psi imaju puno veći broj gena odgovorna za sintezu amilaze te da je maltaza u nekih pasa puno aktivnija, dakle neke pasmine pasa probavljaju ugljikohidrate puno bolje nego vukovi. Ali čini li ih to svežderima? I zar činjenica da psi preživljavaju jedući žitarice, voće i povrće doista znači da je to za njih dobra i zdrava prehrana? Uostalom i čovjek može preživljavati isključivo na čipsu i bombonima, no posljedice za zdravlje su nam svima jasne, zar ne? Tumači li se pseća lakomost pogrešno?

Kad pogledamo zubalo psa, dominiraju jaki i izduženi očnjaci, sjekutići su maleni i zašiljeni te razdvojeni kako se između njih ne bi zadržavalo meso. Za razliku od biljoždera i sveždera, koji imaju velike plosnate kutnjake kako bi mogli dobro žvakati hranu, kutnjaci su kod mesoždera zašiljeni i škarasta zagriza. Čeljust se ne može pomicati u stranu jer mesožderi meso ne žvaču, nego ga trgaju na komade koje mogu progutati bez žvakanja.

Želudac psa ima velik kapacitet i čini 60% do 70% cjelokupnog volumena probavnog sustava, a pH njihova želudca izrazito je kiseo (pH=1-2 i kada je ispunjen hranom) kako bi mogao probaviti veliku količinu bjelančevina. Kod psa probava ugljikohidrata započinje tek u crijevima pod utjecajem amilaze koju luči gušterača, za razliku od nekih biljoždera i sveždera kod kojih razgradnja ugljikohidrata započinje već u ustima pod utjecajem enzima – slinske amilaze. Crijeva su relativno kratka (u usporedbi s crijevima biljoždera i sveždera) pa biljna tvar, kojoj treba dugo vremena da bude probavljena kako bi se apsorbirale hranjive tvari, tako gotovo potpuno neprobavljena izlazi iz organizma.

Mesožderima nije potreban unos ugljikohidrata kako bi organizam imao dovoljne količine glukoze jer njihova su jetra sposobna sintetizirati dovoljne količine glukoze iz glukoneogeničnih aminokiselina (bjelančevine) i glicerola (masti).

ZAŠTO PSI TREBAJU JESTI SIROVU HRANU?

Kuhanjem hrane mijenjaju se njezina fizikalna i kemijska svojstva.

Bjelančevine koaguliraju i postaju manje biološki dostupne a mnoge aminokiseline uništene. Kuhanjem promijenjene bjelančevine teško su probavljive i često postaju uzrok alergijskih reakcija.

U sirovu su mesu aktivni stanični enzimi odgovorni za razgradnju kompleksnih struktura i molekula stanice (bjelančevine, složeni ugljikohidrati, masti) na njihove jednostavne sastavne dijelove (aminokiseline, jednostavne ugljikohidrate, masne kiseline) prihvatljive za apsorpciju. Uloga tih enzima u probavi je iznimno bitna jer smanjuju potrebu organizma da luči veliku količinu vlastitih enzima za razgradnju hrane. Najosjetljiviji enzimi sadržani u sirovoj hrani počinju se gubiti već pri temperaturi od 37 °C.

Vitamini i minerali uništeni ili denaturirani toplinskom obradom ne mogu se naknadno dodavati u hranu, a da budu jednako biološki dostupni organizmu – kao što je to slučaj kad je hrana sirova.

ZAŠTO PSI TREBAJU JESTI BJELANČEVINE ŽIVOTINJSKOG, A NE BILJNOG PODRIJETLA?

Biološka vrijednost bjelančevina ovisi o količini i vrsti aminokiselina koje se u njima nalaze. Biološka vrijednost bjelančevina u namirnicama je to veća što je aminokiselinski sastav bjelančevina iz hrane sličniji aminokiselinskomu sastavu organizma koji ju unosi. Bjelančevine biljnoga podrijetla imaju manju biološku vrijednost jer im neke esencijalne aminokiseline manjkaju ili ih, pak, nema dovoljno.